Kit je ostao posljednji, još u opremi, s kopačkama u jednoj ruci. Stoji između trenera i vrata.
Kit
Bit ću kratak, morate zaključati igralište. Ne vraćam se u kolovozu. Htio sam vam reći uživo, a ne preko one grupe, jer ste bili korektni prema meni i neću to riješiti palcem gore.
Nije klupa. Znam da to mislite. Dvije sezone, četiri puta u početnoj postavi, sva četiri kad je Ollie vadio umnjake. Pomirio sam se s tim da sam onaj koji ga zagrijava. Postao sam dobar u tome. Po tome kako hvata znam kakvog je raspoloženja.
Zbog Sama. Mog brata. Ima jedanaest. U utorak su ga izabrali za uzrast do dvanaest i bio sam tamo kad je stiglo pismo i gledao tatu kako ga čita. Napravio je ono svoje. Mali kim glavom. Pa: 'Dobro. Nabavit ćemo ti prave rukavice.' To je ta rečenica. Tako je sa mnom počelo. Prave rukavice, pa vježbe u vrtu, pa nedjeljna utakmica na televiziji s tipkom za pauzu, pa vožnja kući kad bih primio gol. Četrdeset minuta. Bez radija.
Sam još ništa od toga ne zna. On samo misli da je dobio opremu. Njihove su utakmice subotom u deset, kao naše, na drugoj strani parka. Ne mogu biti na dva mjesta pa biram aut-liniju. Stat ću nasuprot tati i pljeskati kad Sam vadi loptu iz mreže, da bude jedan glas koji to radi. Trebao bi ga imati.
To je sve. Ne morate ništa reći. Zadržite rukavice, ionako su klupske. Ollieju će trebati netko novi tko ga zna čitati. Recite toj osobi da prati Olliejevu lijevu ruku.