INT. VOZILO AUTOŠKOLE - PARKIRALIŠTE ISPITNOG CENTRA - DAN
Toby još drži obje ruke na upravljaču. Krajičkom oka prati ispitivačevu olovku i vrlo se pažljivo okrene prema njemu.
Mogu li samo, prije nego što išta napišete. Znam da se olovka već miče. Vidim da se miče. Ali htio bih da se zabilježi slijed događaja, jer kružni tok, kad razmislimo, nije bio skroz moja zasluga.
Jedan. Znakovi. Ima znak Centar i strelicu koja, rekao bih, pokazuje na živicu. Dva. Kamion. Vidjeli ste kamion. Kamion je imao mišljenje o tome u kojoj je traci i to se mišljenje mijenjalo. Tri, i tu želim biti pošten prema sebi, provjera retrovizora bila je izvrsna. Vi ste to rekli. Rekli ste 'dobro' naglas. Čuo sam. To je zabilježeno, vašim glasom.
A onda dio za koji priznajem da sa suvozačkog mjesta ne izgleda dobro, a to je zaustavljanje. Na pola kruga. Sa žmigavcem na krivu stranu. Neću vas vrijeđati i tvrditi da je auto to sam napravio.
Bila je moja baka. Na otoku usred kružnog toka. Uređuje cvjetne gredice za općinu, utorkom, reflektirajući prsluk, onaj mali podložak za koljena. Izađem iz zavoja, ona ustane i mahne, lopaticom, cijelom rukom, a vlastitoj baki ne možeš ne mahnuti. Ne možeš. Nitko ne može. Za to nemate kućicu na obrascu, a trebali biste. Mahnuo sam, auto je napravio ono što auti naprave kad makneš jednu ruku, a kamion je, to mu moram priznati, bio jako pun razumijevanja.
Dakle. Djelomična odgovornost. Podijeljena sa ženom od sedamdeset četiri godine i živicom. Označite što morate označiti, neću se prepirati. Samo bih vas zamolio da to bude dosta brzo, jer je završila maćuhice i dolazi, a ako pita kako je prošlo, moram već biti vani iz ovog auta.