INT. OBITELJSKA KUĆA - KUHINJA - DAN
Jo zatvori slavinu i obriše ruke kuhinjskom krpom koja trideset godina visi na istoj kukici. Pokaže stolac.
Sjedni. Ne, sjedni, jer ćeš htjeti hodati okolo, a ja ne želim da to radiš, u maminoj kuhinji. Kuća je prodana. Ne 'razmišljam'. Prodana. U utorak kažem 'da' kćeri Kellyjevih, onoj što je prije raznosila novine. Ima dvoje djece i želi vrt. Zaplakala je kad je vidjela stablo jabuke. To mi je dosta.
Ti bi htio razgovor. Zato ga i nije bilo. Rekao bi 'nemojmo žuriti' onim glasom, a ja bih na to samo: 'Dobro', jer se s tobom uvijek složim kad upotrijebiš taj glas, i onda bi opet bila nedjelja.
Znaš što je nedjelja? Nedjelja je most. Dvadeset minuta tamo, dvadeset natrag, tri godine. Odzračujem radijatore. Puštam slavine da voda ne stoji u cijevima. U siječnju pustim grijanje na sat vremena da joj vlaga ne uđe u knjige. Kosim. Pričam s gospodinom Adeyemijem preko ograde hoćemo li je zadržati i kažem 'mi', a on je toliko dobar da ne pita koga je od nas ikad vidio.
Ti dolaziš za Božić. Imaš djecu i daleko ti je, znam. Ali 'odlučit ćemo zajedno' značilo je 'Jo odlučuje tako što ne odlučuje, svake nedjelje, unedogled', i u utorak stojim ovdje za sudoperom, voda puštena zbog cijevi, gledam kako odlazi u odvod i shvatim da to više ne želim raditi.
Dakle. Primopredaja je dvanaestoga. Njezine su knjige u kutijama. Dobre su u mom autu, ostale su tvoje, svađaj se sa mnom koje su koje. Ključ je na njezinoj kukici. Sad ću autom preko mosta, u pravom smjeru, a po kosilicu se ne vraćam.