Sam izlazi iz prostorije za nečisti materijal brišući ruke, vidi da kolega želi progovoriti i podigne jedan prst.
Sam
Nemoj reći 'prespavaj pa odluči'. To radim već jedanaest godina. Noćas podijelim lijekove, pa izmjerim vitalne znakove, pa sjedim s gospodinom Okaforom koji me moli da otvorim prozor kako bi čuo kišu, i kažem 'za minutu'. I ozbiljno to mislim. Stvarno ću to napraviti.
Nije bila loša noć. U tome je stvar. Nijedan srčani zastoj. Pumpa na četvorci jednom se pristojno ponašala, a cura iz agencije pokazala se izvrsnom. Obična noć, sve napravim kako treba, a ja maloprije dvadeset minuta stojim u prostoriji za nečisti materijal jer se ne mogu sjetiti je li mu prozor otvoren ili je to samo u mojoj glavi.
Vratim se. Zatvoren. On spava. Pa nije bilo važno, u smislu da se ništa nije dogodilo, i bilo je važnije od svega jer sam sad netko tko govori 'za minutu' čovjeku koji je tražio jednu stvar.
Znaš kako je bilo prije. Još mi zbog toga i prigovaraš. Sjedim po krevetima. Učim imena unučadi. Jednom mi je broj kćeri sa šestice tjedan dana bio u džepu jer bi htjela znati. To više nisam ja i stalno si govorim da je raspored, da je broj ljudi, da je zima, i sve to jest, a i to da imam četrdeset osam i da se ono što mi je dobro išlo pohabalo po sredini kao čarapa.
Primopredaja je u sedam. Napravit ću je kako treba, sve će biti zapisano. Onda ću otići otvoriti onaj prozor jer još pada kiša. Onda idem kući i ne navijam budilicu. Možeš uzeti moju dobru kemijsku.