Ruth zatvori ulazna vrata za sobom što tiše može. Muž stoji u mraku na stubama, mobitel mu svijetli u ruci. Ona podigne ruku prije nego što on dohvati prekidač za svjetlo.
Ruth
Nemoj paliti veliko svjetlo. Pusti. Znam da si me vidio. Ne moraš tako stajati, s mobitelom, kao da ćeš nekoga zvati. Koga bi zvao?
Od ožujka. Skoro svake noći. Ne baš svake. Kad se kuća utiša, odem sjesti u auto. Na prilazu. Nikamo ne idem. To mi je važno da čuješ. Nikad ga ne upalim. Okrenem ključ samo toliko da radi radio, a ima jedna stanica koja cijelu noć daje prognozu za brodove. Čovjek čita brzine vjetra za mjesta na koja nikad neću otići. I ja sjedim.
Četrdeset minuta. Sat vremena. Onda uđem, stavim stopala na tvoju stranu i ti u snu kažeš 'gdje si bila', a ja kažem 'na zahodu'.
Želiš znati što nije u redu. Sve je u redu. To ti ne mogu objasniti. Tražila sam što ne valja. Nisi ti. Nisu cure. Nego od pola sedam ujutro stalno netko govori 'mama', ili 'jesi vidjela', ili 'možeš samo'. A auto je jedina soba u ovoj kući na kojoj nitko ne može naći vrata.
Nemoj uzeti ključeve. Vidim da razmišljaš o ključevima.
Vrati se u krevet, ako hoćeš. Ili. Na stražnjem sjedalu je deka, ispod nogometne opreme. Mogao bi je donijeti. Mogao bi sjesti na suvozačko mjesto i ništa ne govoriti pa bismo saznali gdje je noćas vjetar.