EXT. KUĆA U NIZU - ULAZNA VRATA - VEČER
Owen stoji cijeli korak od vrata u radnoj odjeći. Četrnaestogodišnjak koji je otvorio drži jednu ruku na zasunu. Owen upre prstom u njega.
Je l' ti tata doma? Nije. Dobro. Nisam došao zbog njega. Zbog tebe sam. Ostani tu, sve je u redu. Neću ulaziti.
Znaš tko sam. Znaš mog sina. Isaac. Mali, naočale, radi ono s rukavima. Bacaš mu torbu u kantu kod autobusne nadstrešnice. Svaki dan od onih praznika usred polugodišta. Mami govori da je izgubi. Sedam torbi. Kupujem torbe, Callume. Kupujem ih u paketima.
Došao sam te prestrašiti. To ti pošteno kažem. Sjedio sam u kombiju dvadeset minuta i smišljao što ću reći. Imao sam govor. S puno riječi koje se tvojoj mami ne bi svidjele.
A onda sam maloprije upro prstom u tebe i ti si napravio ono. S rukom. Gore. Prije nego što sam i do kraja pokazao.
Brza ti je ta ruka, sine. Znam tu ruku. Imao sam i ja takvu. Moj je tata bio velik čovjek u maloj kuhinji, a ja sam imao najbržu ruku u ulici. I svaki bih dan u školi našao nekoga manjeg od sebe i bacio mu torbu u kantu.
Ne Isaacu. Nekom drugom, prije nego što si se rodio. Dannyju Mossu. O Dannyju Mossu razmišljam više nego o svom tati.
Evo što ću napraviti. Ništa. Neću reći školi i neću reći tvom tati. Neću reći tvom tati, Callume. Čuješ me?
Ali sutra, kod nadstrešnice, podignut ćeš mu torbu, dati mu je u ruke i reći 'evo'. Jedna riječ. To je cijeli posao.
Ovo je moj broj. Nemoj ga zvati zbog Isaaca. Nazovi ga ako ti ikad zatreba kombi.