Kako glumci s disleksijom uče tekst: prvo slušaj, pa čitaj

Glumci s disleksijom tekst uglavnom uče slušajući i izgovarajući ga naglas: što prije se odmaknu od papira, poslušaju scenu i svaku svoju repliku uče kao odgovor na partnerovu, umjesto da čitaju iznova dok ne zapamte.

To je kratka verzija. Duga počinje u devet navečer, kad ti u inbox stignu četiri stranice teksta, a audicija je sutra u deset ujutro. Možeš ih pročitati. Uspjet ćeš. Ali svaki prolazak kroz stranicu traži ti dvostruko više truda nego glumcu koji u čekaonici sjedi pokraj tebe, a imaš samo jednu noć.

Zašto je čitanje najteži dio

British Dyslexia Association opisuje disleksiju kao teškoću u učenju koja ponajprije utječe na čitanje i pisanje, a povezana je s načinom obrade informacija. Na istoj stranici piše da osobama s disleksijom može biti teže obraditi i zapamtiti ono što vide i čuju.

Taj drugi dio je važan, a većina savjeta ga preskoči. Prelazak s čitanja na slušanje ne liječi disleksiju. Mijenja ono na što trošiš trud. Manje ga trošiš na pretvaranje slova u riječi, pa ga više ostaje za scenu. Mnogim glumcima s disleksijom upravo to čini svu razliku, ali ponavljanje je i dalje potrebno.

Dobro je znati i da si u dobrom društvu. Henryju Winkleru disleksija je dijagnosticirana s 31 godinom, kad je već godinama glumio u seriji Happy Days. U memoarima je napisao da bi se na svakoj čitaćoj probi izgubio u tekstu ili zapeo te da je stalno propuštao repliku na koju je trebao odgovoriti, kako je prenio TVLine. Svejedno je glumio Fonza svih jedanaest sezona.

Nabavi tekst ranije i prilagodi ga sebi

Deborah Groves, koja radi s izvođačima s disleksijom i autorica je knjige The Dyslexic Actor's Toolkit, prvo pravilo kaže sasvim jasno u ulomku na blogu izdavača Nick Hern Books: ti ili tvoj agent uvijek trebate tražiti tekst unaprijed. Vrijeme je prva prilagodba o kojoj sve ostalo ovisi.

Zatim prilagodi stranicu tako da te ne koči. Groves predlaže čitljiv font poput Ariala ili Open Sansa, dovoljno velika slova, papir ili prozirnu foliju u boji te trakicu za čitanje koja otkriva samo jedan redak. Dyslexia Scotland sažima preporuke BDA-a o bojama: izbjegavaj oštar kontrast, primjerice crna slova na jarkobijeloj podlozi, i prihvati da svakome odgovaraju druge boje. Nekome pomaže papir krem boje. Drugome svijetloplavi. Isprobaj tri boje i zadrži onu uz koju se najmanje gubiš u tekstu.

Još nekoliko stvari koje olakšavaju rad s tekstom za audiciju:

• Pretipkaj ga. PDF-ovi s castinga često su zbijeni, fotokopirani ili prekriveni vodenim žigom. Tvoja kopija može imati velika slova, više razmaka i čist tekst.
• Ostavi prazan redak između replika, tako da je svaka odvojena.
• Svoje replike označi jednom bojom, a partnerovu repliku neposredno prije svake svoje drugom. Sad su na stranici jasno označene upravo te dvije stvari koje učiš.
• Nakon prvog čitanja prekriži didaskalije koje ti više ne trebaju, da ti pogled ne zapinje za njih.

Kako glumci s disleksijom uče tekst slušanjem

Poslušaj scenu prije nego što počneš raditi na njoj. Neka ti netko jednom pročita sve uloge ili sam polako pročitaj sve naglas, uključujući didaskalije. To preporučuje i Groves. Prije nego što kreneš pamtiti riječi, trebaš osjetiti priču: tko što želi, gdje se dogodi obrat, kako završava. Kad znaš kako scena teče, lakše je povezati replike.

Zatim uči u manjim cjelinama, po jednoj misli. Ne moraš se držati podjele na stranice. Jedna partnerova replika i tvoj odgovor na nju čine jednu cjelinu. Izgovori obje naglas i ponavljaj dok ne postanu povezane kao jedna rečenica. Dodaj sljedeći par. Vrati se na početak. Ako učiš samo svoje replike, znat ćeš ih, ali svejedno možeš propustiti trenutak kad trebaš progovoriti, jer ti u sceni nitko ne daje znak tvojom vlastitom prvom riječju. Upravo je to Winkleru bio problem s replikama koje je propuštao.

Sve izgovaraj naglas i pritom se kreći. Hodaj po hodniku, peri suđe. Zašto to pomaže objašnjavam u tekstu kako učiti tekst uz ADHD ili disleksiju, uz istraživanja o izgovaranju replika naglas umjesto čitanja u sebi.

Snimi ostale uloge i ostavi stanke

To je stari trik koji se stalno pojavljuje u glumačkim raspravama o disleksiji i ADHD-u. U mobitel snimiš replike svih drugih likova, a na mjestu svake svoje ostaviš tišinu. Zatim pustiš snimku dok hodaš ili zatvorenih očiju i odgovaraš na partnerove replike. Papir ti više ne treba. Slušaš i reagiraš, a upravo to scena i traži od tebe.

Postoji jedan stvaran problem: treba napraviti snimku. Moraš naglas pročitati tuđe replike, baš ono što pokušavaš izbjeći, a onda procijeniti koliko svaka stanka treba trajati. Ako je prekratka, sljedeća replika krene dok ti još govoriš. Onda redatelj izbaci repliku i sve radiš ispočetka.

Napravio sam blablabla da te poštedi tog posla. Uvezeš tekst kao PDF, Wordov dokument ili fotografiju ispisanih stranica, odabereš svoj lik, a aplikacija čita sve ostale uloge, svaku zasebnim glasom. Kad dođe tvoja replika, stane i čeka koliko god ti treba, pa nastavi kad završiš govoriti. Ne moraš procjenjivati duljinu stanke. Ako ti treba dvadeset sekundi da pronađeš riječ, dat će ti dvadeset sekundi.

Počni načinom Slušaj, koji čita cijelu scenu i sve uloge, uključujući tvoju. Tako prvo čuješ scenu, a ne trebaš nikoga s druge strane telefona. Zatim prijeđi na način Vježba, u kojem tvoje replike ostaju tihe i izgovaraš ih sam. Kotačićem određuješ koliko tvoje replike ostaje na ekranu: cijela replika, prvih nekoliko riječi, prvo slovo svake riječi ili ništa. Na iPhoneu i iPadu možeš i povećati slova, odabrati izgled papira, tamni prikaz ili prikaz visokog kontrasta te usporiti glasove na tri četvrtine uobičajene brzine dok još učiš. Kad je zvuk spreman, sve radi bez interneta.

To je alat za probu. Ne služi liječenju. Preuzima dosadni dio posla sa snimkom da večer možeš posvetiti sceni. Ako ti više odgovara rad s nekim, nastavi tako. Prijatelj koji čita s tobom i dalje je najbolji partner. Aplikacija je tu za večer kad on ne može.

Čitanje na prvu i čitaće probe

Ponekad tekst ne dobiješ unaprijed. Dođeš i tek ti tada daju stranice.

Smiješ tražiti nekoliko minuta da ih pogledaš, veća slova ili da ti kolega prvo pročita replike na koje odgovaraš. Groves otvoreno kaže da može biti neugodno reći poslodavcu da imaš disleksiju, ali da bi trebao moći to podijeliti kako bi zatražio ono što ti treba. Hoćeš li je spomenuti, odlučuješ ti. Ne moraš objašnjavati zašto tražiš malo vremena.

Dok čitaš, drži prst ili karticu ispod retka. Podigni pogled između misli, kad jednu završiš. Ako se izgubiš, stani, pronađi gdje si i nastavi. Nitko u toj prostoriji ne ocjenjuje tvoje čitanje. Gledaju slušaš li.

Kratko ponovi, pa se naspavaj

Kad učiš slušajući, pomažu kratka i česta ponavljanja. Tri kratka prolaska danas, dva sutra, još jedan tog jutra. Između njih spavaj, jer se tada naučeno učvršćuje. Pet mirnih prolazaka raspoređenih kroz dva dana bolje je od dvadeset paničnih večer prije, kako god tvoj mozak obrađivao tekst.

O tehnikama koje pomažu svakom glumcu, kako igrati namjeru lika i povezati svaku repliku s razlogom da je izgovoriš, pišem u tekstu kako glumci pamte tekst. Za rad bez partnera, od prvog čitanja do selftapea, tu je cjelovit vodič za samostalne probe.

Vratimo se na devet navečer i one četiri stranice. Sad ne traži ništa, za to je prekasno. Pretipkaj prvu stranicu većim fontom. Poslušaj scenu jednom, od početka do kraja. Zatim naglas nauči prvu partnerovu repliku i svoj odgovor na nju pa nakon trećeg prolaska idi spavati.