Teleprompter za glumce: kad pomaže, a kad se vidi

Teleprompter za glumce je mreža za slučaj pada, ne scenarij. Spiker čita teleprompter. Glumac ga koristi da prestane brinuti o onoj jednoj replici koja mu nikako ne ostaje u glavi, kako bi ostatak scene mogao biti o drugoj osobi. To je cijela razlika, i većina onoga što krene po zlu s teleprompterima na selftapeu dolazi baš od zaboravljanja te razlike.

Ja ga koristim. Isto tako točno znam kako izgleda kad glumac čita, jer sam gledao vlastite snimke i trznuo se. Pa je ovo argument za i protiv, od nekoga tko je iskusio oboje.

Što teleprompter radi za glumca (ne za spikera)

Spikerov teleprompter pomiče se zadanom brzinom, a spiker prati tempo. Svaka riječ je na staklu, linija pogleda ide ravno u objektiv, i čitanje je posao. Nikome ne smeta što izgleda kao čitanje, jer to i treba izgledati.

Glumčev posao je suprotan. Riječi bi trebale doći odnekud, a oči bi trebale biti na drugoj osobi, ne na tekstu. Pa je ono što teleprompter može učiniti za glumca uže i korisnije od onoga što čini za voditelja. Drži riječi blizu, tako da ih ne moraš držati na vrhu glave. Uhvati te na replici koju uvijek ispustiš. Dopušta ti da snimiš stranice koje su stigle u ponoć bez tri sata bubanja unaprijed. Ne odigra scenu umjesto tebe, a u trenutku kad mu to dopustiš, snimka to pokaže.

Koristan način razmišljanja o tome: teleprompter je tu za onih deset posto replika u koje nisi siguran, a treba biti nevidljiv za onih devedeset koje znaš.

Linija pogleda, i zašto casting to primijeti

Casting direktori gledaju stotine snimki u jednom sjedenju. Čitanje prepoznaju u sekundi, i to nije zbog samog uređaja. Nego zbog očiju.

Oči koje čitaju kreću se u malim vodoravnim skokovima. Prate slijeva nadesno, vrate se natrag, prate opet. Čak i kad je tekst odmah pored objektiva, zjenice rade nešto što oči koje slušaju nikad ne rade. Na ekranu mobitela to je suptilno. Na monitoru casting direktora, s tvojim licem preko cijele širine, to je očito. Drugi znak koji te oda jest fiksni pogled. Glumac koji sluša trepće, skrene pogled, vrati se. Glumac koji čita zadržava isto mjesto s malo staklastim pogledom, jer skretanje pogleda znači gubitak mjesta.

Pitanje je, dakle, mogu li vidjeti da čitaš, ne mogu li vidjeti da imaš teleprompter. Dobro postavljen teleprompter, s riječima koje uglavnom znaš, nevidljiv je. Teleprompter o kojem ovisiš za svaku repliku oda te, koliko god blizu objektivu stajao.

Dvije stvari drže liniju pogleda iskrenom. Stavi teleprompter na istu stranu objektiva na kojoj je linija pogleda tvog čitača, tako da su tvoje oči već tamo gdje trebaju biti kad baciš pogled po riječ. I znaj scenu dovoljno dobro da je taj pogled zaista samo pogled, ne čitanje. Teleprompter je mreža ispod žice za hodanje. I dalje moraš znati hodati.

Teleprompter za selftape

Selftape je mjesto gdje teleprompter zaslužuje svoje mjesto, jer je selftape mjesto gdje radiš pet poslova odjednom, a tekst je onaj koji pod pritiskom najlakše nestane.

blablabla je aplikacija teleprompter za glumce: čita drugi lik izvan kadra dok snimaš, s teleprompterom za tvoje replike. Najbolji je selftape čitač kad moraš snimati večeras, a nitko ne može čitati s tobom.

Dio koji je bitan za liniju pogleda jest kako se tekst pomiče. Teleprompter koji se pomiče fiksnom brzinom tjera te da držiš njegov korak, a u trenutku kad uzmeš beat, riječi su već prošle. To je spikerov teleprompter, i on proizvodi spikerske oči. U blablablinom Selftape načinu teleprompter umjesto toga prati scenu. Čitač izgovori repliku drugog lika, pojavi se tvoja, i ostaje tamo koliko god ti treba, jer aplikacija čeka na tvoj znak i nikad ti ne upada u riječ. Možeš sjediti u pauzi. Tekst ne odlazi.

Druga stvar koju bih rekao o teleprompteru za selftape: odluči koliko replike želiš vidjeti prije nego što pritisneš snimanje. Puni tekst je za prvi kadar, dok još tražiš scenu. Do kadra koji šalješ, većini glumaca više odgovara natuknica ili prva slova svake riječi, dovoljno da uhvate ispad, a da očima ne daju ništa za pratiti. blablabla to ima kao prebacivač, puni tekst, natuknica, prva slova ili isključeno, i može se mijenjati između kadrova bez ikakvog resetiranja. Ostatak postava za snimanje, rasvjeta, zvuk, gdje ide mobitel, nalazi se u selftape postavu bez budžeta, a strana s čitačem u kako snimiti selftape bez partnera.

Teleprompter za učenje teksta naspram izvedbe

To su dvije različite namjene, a miješanje njih dvije jest kako glumci na kraju čitaju pred kamerom.

Za učenje teksta, teleprompter je stranica koju ne moraš držati. Prođeš scenu s punim tekstom uključenim, dok ti se ostale uloge izgovaraju natrag, i pustiš da riječi uđu kroz ponavljanje umjesto bubanja. Zatim spustiš tekst za jedan stupanj i prođeš je opet. Pa opet samo s prvim slovima. Pa bez ičega. To je alat za učenje, i djeluje, jer svaki korak oduzima malo oslonca, a tvoje pamćenje popunjava prazninu. Tehnika je ista ona koju su glumci oduvijek radili s rukom preko stranice, samo što sad drugi lik nastavlja govoriti dok to radiš.

Za izvedbu, teleprompter bi trebao biti gotovo nestao. Ako si i dalje na punom tekstu kad snimaš kadar koji šalješ, nisi dovršio učenje, a casting će vidjeti učenje umjesto scene. Iskren test: kad bi sad maknuo teleprompter, bi li se scena raspala? Ako da, i dalje si u prvoj namjeni. Nastavi vježbati. Pošalji snimku kad je odgovor ne, a teleprompter je tu samo za onu jednu repliku u koju još sumnjaš.

Pogreška koju najčešće vidim su glumci koji sve svoje učenje odrade s teleprompterom na punom tekstu, a onda pokušaju isto tako izvesti, nadajući se da je objektiv dovoljno blizu. Nikad nije dovoljno blizu. Čitanje je čitanje.

Postavke koje su bitne

Prvo pozicija. Tekst treba biti što bliže objektivu koliko ekran dopušta, na strani na kojoj bi bio tvoj čitač da je u sobi. Ako glas tvog čitača dolazi iz mobitela, to je već prava strana. Ako koristiš drugi uređaj kao teleprompter, stavi ga da dodiruje mobitel, ne na stol ispod njega. Oči koje padnu na stol zvuče kao oči koje su pale na stol.

Zatim veličina teksta. Dovoljno velika da je uhvatiš pogledom, dovoljno mala da cijela replika stane bez pomicanja. Ako se zatekneš kako se naginješ prema naprijed, veličina je kriva, ne tvoje oči.

Kako se tekst pomiče postavka je koja je najbitnija, i obično je ona koju ne možeš mijenjati. Teleprompter na tajmeru postavlja tvoj tempo. Teleprompter koji prati scenu pušta tebe da ga postaviš. Ako imaš izbor, uzmi onaj koji čeka.

Koliko se replike prikazuje posljednja je stvar. Počni s punim tekstom, završi s onoliko malo koliko izdržiš. Kadar koji šalješ trebao bi biti onaj u kojem je teleprompter odradio najmanje.

Onda je tu sve na strani kamere, zaključavanje fokusa, ekspozicija, sprečavanje mobitela da usred kadra promijeni objektiv, što sam pokrio u kontrolama iPhone kamere za selftape. A ako tekst uopće ne ulazi u glavu, teleprompter nije rješenje. Rješenje je u cjelovitom vodiču za probu nasamo, koji govori o odrađivanju učenja tako da mreža nikad ne mora uhvatiti tebe.