Krivnja zbog moljakanja nekoga da čita s tobom

Na četvrtom si kadru, i to je prvi u kojem se scena stvarno otvorila. Prvi kadar bio je snalaženje u prostoru. Drugi i treći bili su izgovaranje riječi pravim redom. Na četvrtom je napokon nešto počelo živjeti iza tvojih očiju. Udahneš da kažeš idemo još jednom, i osoba koja drži tvoj telefon te pretekne. "To je bilo sjajno. Dobro ti ide. Pošalji to."

Pa ga pošalješ. Ne zato što je bio najbolji, nego zato što ta osoba već četrdeset minuta stoji u tvojoj kuhinji s ispruženom rukom, i u tome čuješ cijelu večer koju je žrtvovala da bude ondje.

Tehnički nije pošlo ništa po zlu. Kadar je bio dobar, zvuk je bio dobar, tekst si znao. Snimka je samo tiho lošija nego što je trebala biti, a razlog je društveni.

Zašto glumci prestanu tražiti još jedan kadar?

Glumci to jedni drugima opisuju s preciznošću koja nikad ne završi u knjigama o zanatu. Iz teme na forumu ove godine, o čitačima kao zanemarenom faktoru u selftapeovima:

"često ti čine uslugu, pa postoji ta neizgovorena napetost da ne smiješ predugo trajati. Nakon nekoliko kadrova, puno čitača počne govoriti stvari poput 'Ne, to je bilo sjajno, dobro ti ide, pošalji to', ne zato što je stvarno najbolji kadar, nego zato što ne žele da se osjećaš neugodno. [...] Prestaneš gurati dalje. Pošalješ kadar koji je 'dovoljno dobar' umjesto najjačeg."

Drugi glumac u istom razgovoru stavio je broj na to gdje to počinje:

"Poslije trećeg ili četvrtog kadra počneš se osjećati kao da nekome smetaš."

Tri ili četiri. To je otprilike jedan kadar poslije točke u kojoj većina ljudi prestane biti zakočena pred objektivom, i nekoliko kadrova prije nego što scena obično počne disati.

Taj pritisak nije nešto što čitači rade glumcima. To je uglavnom nešto što radimo sami sebi, i raste s tim koliko nam je ta osoba draga. Stranca kojeg si unajmio zamolio bi za još jedan kadar. Partnera, koji je već skuhao večeru i sutra rano ima posao, ne bi. Pa što je odnos s čitačem bolji, to je teže iskoristiti ga kako treba, a to je turoban dizajn za posao koji se vrti oko odnosa.

Onda tu su i sati u kojima se taj posao zapravo odvija.

"Mrzim što moram gnjaviti ljude zbog svojih audicija... Ponekad je dva ujutro, a selftape moram predati prije roka u osam ujutro."

Stranice stignu poslijepodne, a rok je do podne sutradan. Ljudi koje bi pitao spavaju, a oni koji su još budni u to doba već su ti čitali dvaput ovaj mjesec.

Industrija je to već zapisala

Equity, britanski glumački sindikat, u svom kodeksu za selftape zauzima jasan stav: "Čitač je često koristan za dobar selftape, ali ne bi smio biti apsolutni uvjet." Time odgovara i na pitanje koje glumci stalno postavljaju jedni drugima po komentarima: "Od glumaca se ne očekuje da plaćaju čitače za svoje selftapeove."

Ta druga rečenica postoji zato što je plaćanje čitača počelo djelovati normalno, a glumci su primijetili što to zapravo znači. Jedan od njih:

"zamisli da ideš na razgovor za posao liječnika, ili nešto slično, i moraš dovesti vlastitog pacijenta."

Jassa Ahluwalia, koji je bio dio Equityjeve radne skupine za selftape, pisao je za Spotlight o domaćoj cijeni svega ovoga:

"Sve se više oslanjamo na prijatelje, obitelj i partnere da odigraju ulogu asistenta za casting, a to zna staviti golem pritisak na naše odnose. Na našim okruglim stolovima čuli smo i za slučaj u kojem je brak zbog toga propao."

Brak, zbog neplaćenog posla asistenta za casting koji je nečujno prebačen iz castinškog ureda u glumčev dnevni boravak.

Što te krivnja zapravo košta?

Cijena je broj, i lako ju je provjeriti: koliko si kadrova snimio prije nego što si jedan poslao.

Gotovo svaki selftape prati istu krivulju. Prvi kadrovi su administrativni: provjeravaš jesu li replike unutra, je li pogled na pravom mjestu, nije li ti glava odrezana iz kadra. Negdje poslije toga scena prestaje biti test pamćenja i postaje scena. Stani na tri ili četiri kadra i poslat ćeš administrativnu verziju vlastitog rada: kompetentnu, točnu, gledanu jednom.

Zato ova rečenica, od glumca koji vaga dvije stvari koje ti čitač daje, uopće nije tako čudan kompromis kakvim izgleda:

"neograničen broj kadrova (meni) je važniji od napomena živog čitača."

Dobar živi čitač i dalje je bolji od bilo čega drugog što možeš imati nasuprot sebe. Baci ti nešto što nisi planirao, natovari ti loše raspoloženje protiv kojeg moraš glumiti, a nijedna vrsta snimke to nikad neće moći. Ako imaš nekoga tko čita jednako u svakom kadru i stvarno želi ići ponovno, ispred si većine glumaca koji rade ovaj posao, a biti taj čitač nekom drugom prava je vještina koju vrijedi naučiti.

Čitač nije problem. Problem je što je usluga ograničen resurs, a kadrovi su ono što prvo presuši. Mogu ti dati najvelikodušnijih četrdeset minuta nečijeg tjedna, i svejedno ćeš izgubiti snimku, jer je snimci trebalo devedeset.

Zato ispravak mora ukloniti moljakanje, ne ga poboljšati. To je uska zadaća koju blablabla obavlja: naglas govori replike svakog drugog lika, pa čeka, u tišini, koliko god tvoja replika traje, i na prvom kadru i na petnaestom i na tridesetom. Nitko ne žrtvuje svoju večer, pa nemaš razloga osjećati se krivim. Glumac koji je pronašao svoju verziju ovog zaobilaznog puta opisao je ishod riječima koje nemaju nikakve veze s izvedbom:

"Spasilo mi je vezu s partnerom koji nije glumac i znao se jako naljutiti kad ga zamolim da čita sa mnom."

Kao recenzija proizvoda, čudna je. Kao opis onoga što moljakanje košta, potpuno je točna.

Broj koji vrijedi zapisati

Sljedeći put, prije nego išta obrišeš, zabilježi dvije stvari: koliko si kadrova snimio i koji si poslao. Napravi to za sljedećih pet selftapeova, pa podijeli popis po tome je li još netko bio u sobi.

Ako je broj manji na snimkama gdje je netko drugi držao telefon, pronašao si svoj pravi problem, i nikakvo bolje svjetlo to neće promijeniti. Cjeloviti vodič za probu nasamo pokriva ostatak samostalnog rada, a verzija ovoga za jedanaest navečer pokriva noć kad je rok u podne. Ali broj kadrova je ono što treba pratiti.

Kadar koji bi dobio na jedanaestom pokušaju nije hipotetski. To je stvaran kadar, scene koju znaš odigrati. Samo je to jedan koji nisi tražio.