Razvoj lika za glumce: dio koji radiš sam

Na laptopu imam mapu koja se zove CHARACTER. Puna je upitnika. Što ona želi. Čega se boji. Čime joj se otac bavio. Godinama sam ih ispunjavao i mogu ti točno reći što su mi dali kad je došao dan igranja: gotovo ništa. Posao je ostao u mapi. Nije mi ušao u tijelo.

To nije argument protiv pripreme. To je argument o tome odakle dolazi većina savjeta o razvoju lika. Gotovo svi napisani su za prostoriju u kojoj ima još ljudi.

Zašto savjeti o razvoju lika prestaju raditi kad si sam

Pogledaj uobičajene vježbe. Vrući stolac, gdje te cijela grupa zasipa pitanjima dok ostaješ u liku. Improvizacija scene koja se događa deset godina prije radnje. Igranje cilja dok te partner fizički zaustavlja. Izgovaraš podtekst naglas dok netko drugi govori svoj.

Sve su dobre. I za svaku ti treba barem još jedna osoba.

Onda dođeš kući, stranice moraš spremiti do petka, a jedino što ti je ostalo na popisu jest upitnik. Pa ga ispuniš. I onda se pitaš zašto lik izgleda kao opis osobe, a ne kao osoba.

Lik nije hrpa činjenica koje složiš. Lik je skup reakcija. Kako baš ta osoba primi lošu vijest, koliko čeka prije odgovora, što radi s rukama kad netko kaže ono čemu se nadala da nitko neće reći. Ne možeš probati reakciju na ništa. To je cijeli problem rada nasamo, a nikakva biografija lika neće ga riješiti. Biografija je ono što ulazi, reakcija je ono što izađe.

Biografija lika vrijedi samo ako mijenja repliku

Ovo je test koji sada koristim i skratio mi je pripremu za otprilike osamdeset posto.

Zapiši dio biografije. Zatim pokaži na neku repliku u sceni i reci kako ona zbog toga zvuči. Naglas. Ako ne možeš, taj je podatak ukras i leti van.

Otac joj je bio policajac. Dobro. Koja se replika mijenja? Ako je odgovor "nijedna, ali određuje cijeli njezin pogled na svijet", napisao si bibliju lika, ne izvedbu. Ako je odgovor "zastane prije nego što kaže riječ dobro, jer je to bila njegova riječ", sad imaš nešto što stvarno možeš odigrati.

Većina onoga što preživi ovaj test ispadne sitno i pomalo neugodno. Ne trauma iz djetinjstva. To što je gladna, ili što je ovu laž već izgovorila i prošla joj je, ili što cijeli tjedan vježba taj razgovor pod tušem. To mijenja replike. Obiteljska povijest uglavnom ne.

Jedna promjena po prolazu

Najkorisnija stvar koju radim sam ujedno je i najmanje glamurozna. Prođem scenu, a u svakom prolazu promijenim točno jednu stvar.

Ne raspoloženje. Jednu stvar. Ona zna da on laže već od prve replike. Zatim: ne shvati to do devete replike. Zatim: već je odlučila otići i cijeli je razgovor samo administracija. Zatim: pokušava ga navesti da to izgovori kako ona ne bi morala.

Prođi scenu četiri puta s četiri različite pretpostavke i otkrit ćeš da su dvije mrtve, a jedna probudi cijelu scenu. Do toga si došao ustima, ne laptopom. I bliže je onome što će redatelj ionako tražiti, jer redatelji ne kažu "daj mi više dubine". Kažu "što ako ona već zna?"

Zamka je u tome da promijeniš tri stvari odjednom i poslije ne znaš koja je proradila. Drži se jedne.

Uzmi partnerovu repliku, ne samo svoju

Volio bih da mi je netko ovo rekao s dvadeset dvije.

Lik se vidi u tome kako primaš, ne kako izgovaraš. Dvoje glumaca mogu istu repliku reći potpuno jednako, a igrati sasvim različite ljude. Cijela je razlika u onome što im se dogodilo na licu tijekom prethodne replike.

To znači da su sekunde koje najviše otkrivaju lik upravo one u kojima ne govoriš. A baš te sekunde ne možeš vježbati dok u glavi čitaš oba dijela sa stranice, jer već znaš kada ti stiže znak. Ne primaš ništa. Proizvedeš pauzu pa je popuniš.

Upravo je zbog te praznine nastao blablabla. Ostali likovi govore naglas, različitim glasovima, tempom koji nisi ti odabrao, a onda te čeka. Ništa ne govori preko tebe i ništa te ne požuruje. Tišina nakon tuđe replike ono je što ti zapravo treba, a nestane čim prolaziš tekst u glavi.

Izgovori podtekst

Stara Stanislavskijeva vježba koja sasvim dobro radi i nasamo: prođi scenu, ali prije svake svoje replike naglas reci što lik zapravo misli. Onda reci repliku.

"Želim da odeš, ali previše sam pristojna da to kažem." "Ne, ostani, ima kave."

Napravi cijeli prolaz i dogode se dvije stvari. Replike u kojima su podtekst i tekst isti počnu zvučati ravno. To ti govori da su prijelazne i da ih trebaš prestati ukrašavati. A replike u kojima je razmak golem odjednom imaju kamo otići.

Tako pronađeš i rupe. Ako dođeš do replike i stvarno ne možeš reći što lik ispod nje misli, još nisi razumio scenu. To nije problem izvedbe. Vrati se na raščlambu scene, shvati što se događa pa tek onda nastavi vježbati površinu.

Pokreni se prije nego što odlučiš

Ovo sam stavio na kraj jer ga najčešće preskočim i zbog toga najčešće požalim.

Jednom prođi scenu na nogama, u prostoru, prije nego što odlučiš što ćeš igrati. Ne mislim na mizanscen. Samo hodaj, sjedni usred scene, ustani na replici na kojoj to nisi planirao. Tijelo će donijeti odluke koje tvoja analiza nikad ne bi odobrila, a otprilike trećina bit će bolja od svega u mapi.

Onda sjedni i zapiši što je radilo. Tek tada mapa zasluži svoje mjesto.

Kako to izgleda jednog stvarnog utorka

Četrdeset minuta. Jednom pročitaj cijelu scenu kao drugi lik, da znaš što on misli da radi. Petnaest minuta za odluke, i to samo one koje mijenjaju repliku. Zatim četiri prolaza naglas, po jedna promjena u svakom, a barem dva odradi na nogama.

To je to. Bez upitnika.

Ako ti uskoro počinje sat scenskog rada, problem pripreme mijenja oblik, jer tada u priču ulazi partner koji možda može doći, a možda i ne može. Za širu sliku rada nasamo, potpuni vodič kroz samostalnu probu pokazuje gdje je rad na liku u odnosu na učenje teksta i pripremu za audiciju.

Mapu CHARACTER i dalje čuvam, usput. Sad je uglavnom prazna. Četiri ili pet redaka po sceni, svi o nečemu sitnom, svi zapisani tek nakon što sam riječi već rekao naglas. Pokazalo se da je to pravi redoslijed.